Ne postoji niti jedna odgovorna mama koja se nakon rađanja prvog djeteta neće nekoliko puta na dan zapitati “Radim li sve dobro?”
U manjem ili jačem intenzitetu, mi žene volimo paničariti, brinuti, propitkivati, sumnjati… Nije lako i malo koja se tome uspije oduprijeti. Eskalacija takvih infinitiva dodatno raste kad zatrudnimo, pa još za dvije, tri razine više (ako bude sreće) kad rodimo dijete. I možemo mi pročitati hrpu literature, pričati s prijateljima s više iskustva, pogledati edukativne filmove, ali nekako kad se nađemo oči u oči s novorođenčetom zaljubljenost se izmijenjuje s emocijama strepnje – hoćemo li znati dojiti, hoće li biti dovoljno mokrih pelena, zašto me ovako čudno gleda, kakve su to sad pjegice po licu, zašto toliko puno plače, držim li ga pravilno, je li ova boja kakice normalna??!
Sve je to posljedica jednog civilizacijskog sraza – što više informacija imamo oko sebe, manje znamo isfiltrirati koje nam trebaju, koje su za nas i bebu dobre, a sve manje slušamo sebe i manje vjerujemo svom tijelu i osjećajima. Zaborimo da je ovo dijete nastalo od stanica, pretvorilo se tijekom trudnoće u savšenog malog čovjeka od cca pola metra sa svim organima i sustavima i da je to naše tijelo omogućilo.
Ta igra se nastavlja sve dok ne uočimo da dijete raste, dobiva na kilaži, pedijatrica nas je pohvalila da dobro napreduje (jer ako nas ne pohvali, jadne smo danima) i nekako uhvatimo ritam. Bilo bi lijepo kad ne bismo toliko sve analizirale i kad bismo više uživale u onome što se događa umjesto da sumnjamo. A dok je ovako, evo koji su to najčešći strahovi s kojima se suočavamo i kako ih možemo ublažiti:
1. Diše li beba, je li živa?
Eh, teško je zaspati kad stalno osluškujemo bebino disanje i pokušavamo odagnati sve crne misli koje su se s godinama skupljale. Samo da ga slučajno je pritisnem po noći, da se ne prekrije dekicom, pa onaj crni SIDS… No, Sindrom iznenadne smrti dojenčeta je izuzetno rijetka, a ako pazite da dijete nije na jastuku s kojim bi se moglo prekriti i nema pored sebe ništa u što bi se moglo slučajno zamotatati, nema straha. Spavajte pored njega, ne morate baš na milimetar 🙂 Istina je da bebe imaju prilično glasan način da upozore kad im nešto nije po volji pa će vas alarmirati.
2. Imam li dovoljno mlijeka ili je dijete gladno?
Ne mora uvijek biti jako očito i osjetno naviranje i izlaženja mlijeka iz dojke. To ipak ne znači da ga nema dovoljno i ako vas netko u to želi uvjeriti, prvo se zapitajte: znam li ja koliko je velik želudac djeteta i koliko mu treba mlijeka; plače li dijete samo kad je gladno; siše li dijete samo kad je gladno, ima li redovito mokrih pelena? Kad si odgovorite na ova pitanja, znat ćete da je sve pod kontrolom i to što nemate točan uvid u to koliko beba pojede nije dovoljan razlog za paniku. Nekad jednostavno morate vjerovati da stvar funkcionira. Kad se malo uhodate, sve će biti lakše. Uvijek se možete počastiti čajem za dojilje koji potiče laktaciju od kojeg ćete se osjećati da poduzimate korake koji pomažu. Otuširajte se naizmjenično hladnom i toplom vodom i protok mlijeka će se isto poboljšati. Konzultirajte se sa savjetnicom za dojenje (npr. besplatni SOS telefon za dojenje udruge Roda), javite se prijateljici koja je iskusna dojilja i dobit ćete podršku koju trebate. Čak i filmići na youtubeu mogu pomoći kad zapnete jer ih ima dovoljno s prikazom kako dojiti bebu ispravno. Samo hrabro!
3. Što ako se beba otkotrlja s kreveta, padne mi dok je nosim, dok je kupam, bilo kad!!!
Padaju bebe i djeca, prilično se napadaju tijekom prve dvije godine života, rijetko svojom voljom, ali takav je život. U početku možete postaviti zaštite na podu, neke deke, jastuke, dok hodate budite u stabilnim papučama, cipelama, pazite da vam igračke po kući od starijeg djeteta ne dođu glave. Budite prisutni duhom i tada su nezgode rijetke. Ako i dođe do pada, to još ništa ne znači, ali svakako valja biti informiran kako se ponaša beba koja treba pomoć liječnika, a koja ne. Glavni pokazatelj je plač, ako ne plače odmah nakon pada, nešto je jako čudno i potražite pomoć. Pripazite dok nosite bebu i prolazite kroz vrata jer često se dogodi da prolazimo tako da nehotice bebinom glavom lupimo o okvir vrata zbog krive procjene prolaska… Glupe početničke greške, ali oprostite si i ne zaboravite da se događa i drugima. Ne odlažite bebu nigdje gdje bi se mogla otkotrljati, nikad ne znate koji dan će motorilka biti već razvijena do mjere da se beba izvrpolji prema podu. Oprezno kod prematalica jer glavno je pravilo uvijek jednom rukom pridržavati bebu i imati oko na njoj…
4. Netko će mi od posjetitelja zaraziti dijete virusom, bakterijom…
Možda hoće, možda neće. Dojena djeca su dosta dobro zaštićena majčinim mlijekom, ali naravno uvijek ima mogućnosti da pokupi neku klicu. Odgovorni posjetitelji neće niti dolaziti dok su bolesni, a uvijek možete to i pitati prije dolaska. Redovito provjetravajte životni prostor, bez obzira na vanjske temperature. Nigdje ne piše da posjetitelji trebaju imati bebu u naručju. Uostalom, uživajte bar prvih mjesec dana nasamo s bebom i partnerom, to se vrijeme više nikad kasnije neće vratiti! Nitko normalan vam za to neće zamjerati.
5. Plašim se da se neću uspjeti emocionalno povezati s djetetom na način koji želim.
Nekad se to događa na prvi pogled, nekad tek nakon određenog vremena, ali ako se ne radi o nekoj velikoj traumi vezanoj uz trudnoću, porod i život, nemate neku psihičku bolest, sve se mame povežu s bebom. Budite uz nju, dojite je, ljubite, nosite, milujte, pjevajte joj, pričajte, sve će doći na svoje kad se najmanje nadate. Hormoni se pobrinu za sve!
6. Hoću li znati prepoznati je li dijete zdravo, je li sve na njemu normalno funkcionira?
Pratite bebino ponašanje, proučite pojave koje su normalne za novorođenčad kako vas ne bi svaka točkica na glavi brinula. Uostalom, ako ne pronađete odgovore, uvijek možete nazvati pedijatricu ili patronažnu sestru da vas savjetuje. Redovito pregledi kod pedijatra obično su dovojni za provjeru motorike, razvoja djeteta. Tu je i naša on-line ordinacija na kojoj možete postavljati pitanja.
Pomoć će i iskusna prijateljica, važno je samo ne ustručavati se pitati i potražiti pomoć. Obično je sve u redu, a ako i ne bude, naći će se netko da vam pomogne!
7. Hoću li znati utješiti bebu ako ima kolike, znati je smiriti?
I ovo uveliko ovisi o vašoj pripremljenosti i samoj bebi. Možda kolika upće neće biti. Ako da, postoje i knjige i savjetnici koji će vam pomoći u tome. Proučite literaturu i naš portal kako biste mogli iznaći najbolji način za smirivanje bebe. Bijeli šum, zamatanje djeteta, ljuljuškanje, dojenje, vožnja u automobilu, masaža trbuščića… zaista je puno načina i jedan će zasigurno pomoći i vašoj bebi. U najgorom slučaju, ponavljajte si da će i taj period brzo proći i tada kreće mirnije razdoblje.
8. Imam osjećaj da se više nikad neću naspavati.
Slušajući iskustva nekih žena, ispada da je rađanjem djeteta gotovo sa spavanjem. Zauvijek. No to i nije baš tako iako ima perioda kad će se uistinu sve činiti preteško i nenormalno. Spavajte kad i beba, iskoristite svu raspoloživu pomoć, ne idite preko svojih mogućnosti. Ne morate baš sve sami. Bebe ipak i puno spavaju, no mame onda imaju potrebu odraditi milijun drugih poslova. Odrecite se te ideje. Znajte da vam je spavanje bitno za normalno funkcioniranje, normalnu laktaciju, dobro raspoloženje i zdravlje. I kraća spavanja mogu učiniti čuda ako su redovita.
Vjerojatno bi se ovih strahova moglo još nabrajati, no ovi su neki od češćih. I svi se daju riješiti pravilnim informiranjem, traženjem pomoći, vjerom u to da radite najbolje što možete i trudite se. I tate sigurno imaju puno strahova, ali toliko ne govore o njima 🙂
Samo puno volite svoje bebice i naći će se način da u njima više uživate nego da strepite.
izvor:roditelji.hr
Mamino zlato 