Poremećaj izgovora glasova potrebno je ispraviti u ranom djetinjstvu kako se dijete s polaskom u školu ne bi susrelo s dodatnim nepotrebnim poteškoćama (teškoće kod usvajanja čitanja i pisanja, zadirkivanje vršnjaka…), ali i zbog činjenice da vježbe imaju veću uspješnost i kraće traju kod mlađe djece.

Do polaska u školu dijete treba ovladati brojnim vještinama. Sve su one jednako važne kako bi savladavanje školskog gradiva i izazova koje škola stavlja pred dijete prolazilo bez teškoća. Važno je da dijete do tog važnog događaju u životu izgovara sve glasove čisto, komunicira razumljivo složenim rečenicama i ima bogati fond riječi. Isto tako, treba imati razvijene sve vještine potrebne za ovladavanje čitanjem i pisanjem (poznavati govorni jezik, rastavljati riječi na slogove i glasove, naučiti vezu između slova i glasa, savladati orijentaciju u prostoru, naučiti da je pisana riječ znak za izgovorenu, te razumjeti pisanu poruku)

Disleksija, disgrafija, diskalkulija

Ponekad se dogodi da dijete ima teškoće na nekom od ovih područja. Iako se dijagnoze specifičnih teškoća čitanja (disleksija) i pisanja (disgrafija) ne postavljaju prije kraja drugog razreda, jako je važno teškoće koje se javljaju na ovom području uočiti na vrijeme i započeti prikladan tretman.

Pored ovih teškoća, nešto rjeđe, mogu se javiti i teškoće računanja (diskalkulija).

Pokazatelji disleksije su:

• nesposobnost djeteta da prepozna prvi glas u riječi
• ne može spojiti glasove u riječi
• ne može izreći koji su glasovi u riječi
• nema “vizualni rječnik”
• treba mu puno vremena da poveže slovo i glas (“slovka”)

Pokazatelji disgrafije su:

• izostavljanje, premještanje, dodavanje suvišnog slova ili sloga te njihova zamjena i miješanje
• rastavljeno pisanje dijelova iste riječi, sastavljeno pisanje nekoliko riječi zajedno
• izostavljanje točke i zareza, problemi s velikim i malim slovom, “č”i “ć”…

Pokazatelji diskalkulije su:

• kasno se počinje služiti brojevima
• pisanje brojeva u nizu uz zamjenu njihovih mjesta
• teško shvaćanje izgovorenog ili zadanog pojma broja
• otežano savladavanje izvođenja računskih radnji i operacija
• zadaci zadani riječima shvaćaju se otežano ili se uopće ne mogu shvatiti.

Ako kod vašeg djeteta primjećujete neke od ovih pokazatelja, potrebno je obratiti se logopedu – stručnjaku za prevenciju, dijagnostiku, razvoj i terapiju glasa, govora i jezika.

Mucanje

Između druge i pete godine života (uslijed naglog povećanja fonda riječi, naglog razvoja gramatike i kontrole govora i sl.) kod djece se može javiti mucanje. Manifestira se ponavljanjem, produljivanjem i umetanjem glasova, slogova ili riječi za vrijeme govora. Ovakvo mucanje naziva se i fiziološko mucanje, i ono (u većini slučajeva) pod normalnim okolnostima spontano nestaje. U suprotnom slučaju potrebna je stručna pomoć logopeda.

Korekcija izgovora glasova

Jedan od najčešćih razloga zbog kojeg roditelji traže pomoć i savjet logopeda ili dovode dijete na logopedsku terapiju nepravilan je izgovor glasova ili dislalija.

Dislalija je poremećaj izgovora glasova. Kao primarna teškoća može se dijagnosticirati kod osoba s urednim sluhom, urednom inervacijom govornih organa (uredan prijenos živčanog impulsa od mozga prema govornim organima), urednom inteligencijom i urednom razvijenošću ostalih jezičnih komponenata.

Označava nepreciznu ili pogrešnu artikulaciju (izgovor glasova), a može se očitovati kao:

• omisije (izostavljanje nekog glasa: plavo-pavo-paavo, Martin-Matin-Maatin)
• supstitucije (zamjena glasa nekim drugim glasom, najčešće glasom koji već postoji iz istog izgovornog sustava (npr. glas ”R” glasom ”L” ili glas ”L” glasom ”J”: Luka-Juka, riba-liba-wiba)
• distorzije (iskrivljen izgovor određenih glasova, npr. ”francuski R”)

Poremećaj izgovora glasova potrebno je ispraviti u ranom djetinjstvu kako se dijete s polaskom u školu ne bi susrelo s dodatnim nepotrebnim poteškoćama (teškoće kod usvajanja čitanja i pisanja, zadirkivanje vršnjaka…), ali i zbog činjenice da vježbe imaju veću uspješnost i kraće traju kod mlađe djece.

U našem Kabinetu logoped procjenjuje razvoj govora i vještina potrebnih za savladavanje čitanja i pisanja te radi na korekciji mucanja, izgovora pojednih glasova i teškoćama vezanim uz disleksiju, disgrafiju i diskalkuliju.

Autorice teksta:

Nataša Čičin-Šain, prof defektolog i Stela Horvat, prof rehabilitator

Odlazak u vrtić ili jaslice obično je prvo odvajanje djeteta od roditelja, posebno majke, na duže vrijeme. Istovremeno, to je i prvi susret s većim brojem nepoznatih osoba. Često je ovo traumatična situacija kako za dijete tako i za roditelje jer je ispunjena strahom od odvajanja i naporima da se dijete prilagodi novim okolnostima.

S polaskom u jaslice djetetov način života bitno se mjenja; upoznaje grupu vršnjaka, uspostavlja socijalne kontakte, razvija komunikaciju s drugom djecom i vaspitačicama. Najveći broj djece plače ili na neki drugi način protestuje – iskazujući tako tugu zbog razdvajanja. Djeca osejćaju tzv. separacijsku anksioznost; teško shvataju da će se roditelji vratiti, osjećaju se ostavljenima. Takvo dječje ponašanje istovremeno ukazuje i na to da između roditelja i djeteta postoji kvalitetna povezanost.

Način na koji će se dete prilagoditi zavisi od:

1. Individualnih osobina.
2. Stepena njegovog razvoja.
3. Uzrasta djeteta.
4. Stanja djetetovog zdravlja.
5. Porodične atmosfere u kojoj djete živi.

Teže se prilagođavaju novoj okolini:

1. Emocionalno labilna djeca.
2. Nesamostalna i egocentrična djeca.
3. Deca koja od ranije imaju negativna iskustva u odvajanju od roditelja.

Postoje tri osnovna tipa adaptacije:

1. Laka adaptacija
Normalna reakcija na promjenu okoline kod djece koja imaju optimalne uslove odrastanja i koja su uspostavila sigurnu i stabilnu emocionalnu vezu s roditeljima: kod takve djece sve reakcije i promjene u ponašanju normalizuju se tokom 10 do 15 dana boravka u vrtiću/jaslicama.

2. Adaptacija srednje težine
Promene u ponašanju su produžene i stabilizuju se do 30 dana boravka u vrtiću/jaslicama.

3. Teška adaptacija
Dugotrajni i naporniji poremećaji ponašanja koji mogu trajati do 6 mjeseci: često je kod takve djece prisutno više nepovoljnih faktora koji produžavaju period adaptacije (oboljevanje, nepovoljni porodični uslovi uz neprimjerene odgojne uticaje, i dr.)

Neka djeca su sklona reakcijama na fiziološkom planu: odbijanje hrane, odbijanje spavanja, probavne smetnje, često oboljevanje, a druga reakcijama u ponašanju (plač, agresivnost, povučenost). Jedna od mogućih reakcija je tzv. regresija, što znači da će se kod djeteta pojaviti oblici ponašanja koji su karakteristični za raniju, već savladanu fazu razvoja (npr. dijete ponovo počne mokriti u krevet, sisati prst, tražiti dudu i sl).

Sva ta ponašanja su normalna u fazi adaptacije. Ona slabe i nestaju brzinom kojom se dijete prilagođava okolini i uspostavlja socio-emocionalne odnose s odgajateljem. Najveći broj djece prođe proces adaptacije bez većih poremećaja ponašanja, a samo mali broj prolazi teži oblik adaptacije.
Potrebno je upozoriti da adaptacija nije gotova kada dijete prestane plakati, već kada počne spontano izražavati svoje osjećaje, misli i sposobnosti. Zbog toga posebnu pažnju treba obratiti na povučenu djecu koja ne pokazuju vlastitu inicijativu. Utješno je da u cijelom procesu adaptacije postoje načini kako pomoći djetetu da se lakše prilagodi novoj situaciji.

izvor: mamaibeba.com