
Odlazak u vrtić ili jaslice obično je prvo odvajanje djeteta od roditelja, posebno majke, na duže vrijeme. Istovremeno, to je i prvi susret s većim brojem nepoznatih osoba. Često je ovo traumatična situacija kako za dijete tako i za roditelje jer je ispunjena strahom od odvajanja i naporima da se dijete prilagodi novim okolnostima.
S polaskom u jaslice djetetov način života bitno se mjenja; upoznaje grupu vršnjaka, uspostavlja socijalne kontakte, razvija komunikaciju s drugom djecom i vaspitačicama. Najveći broj djece plače ili na neki drugi način protestuje – iskazujući tako tugu zbog razdvajanja. Djeca osejćaju tzv. separacijsku anksioznost; teško shvataju da će se roditelji vratiti, osjećaju se ostavljenima. Takvo dječje ponašanje istovremeno ukazuje i na to da između roditelja i djeteta postoji kvalitetna povezanost.
Način na koji će se dete prilagoditi zavisi od:
1. Individualnih osobina.
2. Stepena njegovog razvoja.
3. Uzrasta djeteta.
4. Stanja djetetovog zdravlja.
5. Porodične atmosfere u kojoj djete živi.
Teže se prilagođavaju novoj okolini:
1. Emocionalno labilna djeca.
2. Nesamostalna i egocentrična djeca.
3. Deca koja od ranije imaju negativna iskustva u odvajanju od roditelja.
Postoje tri osnovna tipa adaptacije:
1. Laka adaptacija
Normalna reakcija na promjenu okoline kod djece koja imaju optimalne uslove odrastanja i koja su uspostavila sigurnu i stabilnu emocionalnu vezu s roditeljima: kod takve djece sve reakcije i promjene u ponašanju normalizuju se tokom 10 do 15 dana boravka u vrtiću/jaslicama.
2. Adaptacija srednje težine
Promene u ponašanju su produžene i stabilizuju se do 30 dana boravka u vrtiću/jaslicama.
3. Teška adaptacija
Dugotrajni i naporniji poremećaji ponašanja koji mogu trajati do 6 mjeseci: često je kod takve djece prisutno više nepovoljnih faktora koji produžavaju period adaptacije (oboljevanje, nepovoljni porodični uslovi uz neprimjerene odgojne uticaje, i dr.)
Neka djeca su sklona reakcijama na fiziološkom planu: odbijanje hrane, odbijanje spavanja, probavne smetnje, često oboljevanje, a druga reakcijama u ponašanju (plač, agresivnost, povučenost). Jedna od mogućih reakcija je tzv. regresija, što znači da će se kod djeteta pojaviti oblici ponašanja koji su karakteristični za raniju, već savladanu fazu razvoja (npr. dijete ponovo počne mokriti u krevet, sisati prst, tražiti dudu i sl).
Sva ta ponašanja su normalna u fazi adaptacije. Ona slabe i nestaju brzinom kojom se dijete prilagođava okolini i uspostavlja socio-emocionalne odnose s odgajateljem. Najveći broj djece prođe proces adaptacije bez većih poremećaja ponašanja, a samo mali broj prolazi teži oblik adaptacije.
Potrebno je upozoriti da adaptacija nije gotova kada dijete prestane plakati, već kada počne spontano izražavati svoje osjećaje, misli i sposobnosti. Zbog toga posebnu pažnju treba obratiti na povučenu djecu koja ne pokazuju vlastitu inicijativu. Utješno je da u cijelom procesu adaptacije postoje načini kako pomoći djetetu da se lakše prilagodi novoj situaciji.
izvor: mamaibeba.com


. Apsolutno ništa me nije bolelo, ni kad su mi pred kraj smanjili epi (čak mislim da mi ga nisu bili smanjili dovoljno). Jedino što sam imala ludog anesteziologa
koja me je za 4 dana koliko sam bila u porodilištu čak dva puta slala na urinarni kateter jer se plašila da ne praznim bešku dovoljno i da mi je epi umrtvio nagon za piškenjem.
Sreća pa nisam zaradila urinarnu infekciju. I sad kad se setim zlo mi je 
. kad su se konacno pojavile oko pola 10, odgurale su me na sprat nize, u operacionu salu (jer je redovna sala za epidural bila zauzeta – porodjaj) i tu sam dobila epidural. imala sam neko dugme da sama regulisem kolicinu epidurala, tj da mogu da dodajem u slucaju potrebe. nisam to radila, ali mi je babica ispritiskala to dugme za dodavanje kad su mi probusili vodenjak i onda su mi iskljucili epidural – u fazi napona se epidural ne dodaje. i da kazem, posle vise od 24h groznih bolova, epidural je taaaakva blagodet 
