Kada majka ostane bez svoje djece… može li gore?
Može.

Danijela Maksimović je iskusila na svojoj koži kako je majci kojoj su djeca uzeta bez ikakve pravne osnove. Njena borba traje 3 godine, odlučila je da vrijeme da glasno progovori.

Molim Vas, čitajte i dijelite. Jedna majka ovo nije zavrijedila prolaziti sama i ne smijemo je ostaviti da pati u samoći.
Ovo je njena priča.

OVO JE NJENA PRIČA:

“Dobar dan,moje ime je Danijela,prezime ću uskoro promjeniti,vratit cu moje staro prezime a ovo cu nositi na duši kao vječni ožiljak na grešku i životnu školu.Udala sam se jako mlada,sa 18 godina,sa 19 ostala u drugom stanju i sa 20 rodila prvog sina,pet godina poslije na svijet je dosao i drugi sin.Iako mlada,moja je zivotna zelja bila postati majkom,onakvom kakva je i moja majka,njezna,brizna,topla,sretna,ispunjena vedrinom.Ja sam bila ona koja je skrivecki suze brisala kada bi mi djete palo,ja sam ljubila krvava koljena i zguljene dlanove da prođe,tjerala sam cudovista koja su se skrivala u ormarima i pod krevetima,citala bajke,kuhala najfiniji kakao.Ja sam bila ona koja je puno puta zaspala naslonjena o dasku kreveta dok sam promatrala usnula lica svojih Anđela.Bila sam jednom rijecju MAMA.Moj suprug je uvijek bio moja suprotnost,volio je bljestavilo,sjaj,mišiće,teretane,živio je za noćne smjene,za koje se kasnije ispostavilo da odrađuje u tuđim krevetima.Bolilo me al radi mira u kući sam šutila.Radi tog istog mira,pretrpila sam milion uvreda “glupačo,jadna pogledaj na sta ličis,budi sretna što te trpim” “mater ti jeb*m balijsku,da me nema pocrkala bi skupa s djecom” itd…. A ja…samo bi šutila i noću kad ne vidi nitko isplakala bi dušu.Izlaziti nisam imala gdje,doduše nisam ni smjela,imala sam crnog mačka i predivnu crnu Labradoricu,pored moje djece oni su mi bili jedina razonoda i veselje.Poceli su i prvi udarci,odnosno u pocetku je to bilo stiskanje uz zid,cupanje za kosu,štipanje,a kasnije su radile i šake,znao me baciti na pod i klečati na meni,govorio mi da sam kurvetina.Razbijao je po kući kad god bi bio ljut.I svoju rođenu majku je hvatao za vrat i govorio joj da će je odrobijati.Zlostavljanja su postala učestala i više se nije ni pred djecom suzdrzavao.Vukao me pred njima i vikao da ce me baciti sa balkona i da živa iz njegove kuće neću otići.Uslijedilo je jedno razdoblje kad se primirio,a onda jedno jutro me probudio i rekao da je skuhao kavu i kako bi bilo dobro da popričamo malo.Ustala sam i pored kave su me dočekali papiri za rastavu braka,kamen mi je pao sa srca i potpisala sam bez imalo kajanja.U papirima je stajalo da pristaje da se djeca dodjele na skrb i odgoj meni a njemu da se odredi alimentacija.Jos mi je rekao,da spakiram djecu jer za nas vise mjesta pod njegovim krovom nema.Osjecala sam olaksanje ali i uzasan sram,svojim roditeljima nisam nista rekla te sam nazvala sigurnu kuću,suprug nas je odvezao na kolodvor izasao van poljubio decke,nabacio im nešto tipa “slušajte mamu”pružio mi ruku i procjedio kroz zube “sretno”.Tu su nas pokupili djelatnici iz sigurne kuće,a onda sam pukla,shvatila sam da sam sama sa dvoje djece i da je 12 godina braka spakirano u dvije putne torbe,potonula sam,mislila na najgore,pala na 45 kg u nekoliko dana.A onda poziv od supruga da se nađemo u gradu na kavi i odnesemo predati papire za rastavu.Čim sam ušla u kafić pao je na koljena i počeo plakati da je pogriješio,nemoze i ne želi živjeti bez mene i djece,priznao mi je svaku prevaru i kleo se da će se promjeniti….vratila sam se….i platila masnu cjenu za svoju naivnost,a njemu bi Oskara bez pardona dala za glumu.”Sreća”je potrajala oko tjedan dana a onda po pozivu jedne od ljubavnica novo nasilje.Tad sam se doslovno pozdravila sa svojim životom.Svekar i svekrva ulaze u sobu uzimaju djecu,a svekrva njemu kaze “sine,obavi to tiše sve se vani čuje”…Sreca u nesreći je da sam u trenutku kada je nasilje pocelo razgovarala sa svojom tetkom preko skypa,vidila je jedan dobar dio svega i odmah zvala policiju.Njega su odmah priveli,niti me pitali nisu dali mi treba medicinska pomoc.U jutro su dosli i po mene da dam izjavu.Stajala sam u hladnom hodniku,tresla sam se što od straha to i od hladnoće.Izlazi jedan stariji sudac i na hodniku mi gurne papir i olovku u ruke s riječima “Curo budi pametna,potpisi se ovdje uzmi djecu i idi svojima”Tek dvije godine nakon toga saznam da sam potpisala da odustajem od podizanja tuzbe za nasilje.Kod svojih sam se preselila isti dan,polako se oporavljala i zivot se u moje oči vraćao.Došao je šesti mjesec i bivsi suprug me zamolio da uzme djecu na mjesec dana,djeca su bila sretna jer ga vide,i pristala sam…u međuvremenu on je podnio na sudu zahtjev za privremene mjere,te mi djecu od toga dana nije vratio.Za pomoc sam se obracala,policiji,czss,pravobraniteljici za djecu,svugdje isti odgovor “mi nismo nadlezni”….Preselila sam se u Zagreb,zaposlila se,stvorila sve uvjete da moja djeca zive i odrastaju bezbrizno.O svakom mom pokretu obavjestavala czss,kako onaj gdje se slucaj vodi tako i onaj u Zagrebu.Upoznala sam covijeka koji mi je potpora u svemu,s kojim sam stvorila dom,dečki su ga zavoljeli,a prije godinu dana u nas zivot je usla i jedna malena princeza.Za pomoc sam se obracala vise puta,czss,pravobraniteljici za djecu,pravobraniteljici za ravnopravnost spolova,ministarstvu socijalne politike i mladih,policiji,pa cak i samom uredu predsjednice.Svi su reagirali na nacina da bi uputili mali opomene nadleznom czss koji je prekrsio apsolutno sve zakone,povrijeđujući kako prava mene kao majke kojoj su uskracivane sve bitne informacije,tako i prava moje djece kojoj su nametali svoje misljenje i volju te ih plasili kojekakvim stvarima.Dakle država nam je za ku*ac.Djete mi dva puta zavrsi na hitnoj psihijatriji i otac ga odvuče doma.Djete se prijeti da ce se ubiti vise puta,czss ne reagira…otac drzi oruzje (luk,strijele,samostrel i noz na zidu u djecijoj sobi)prijavim sve i nitko ne reagira.Djeca ga kod mene prijave za psihicko maltretiranje i NISTA…..Državo REAGIRAJ….Imala sam jedan san,biti majka svojoj djeci,pretvorili ste ga u noćnu moru.Moja djeca sanjaju dom….ne kucu,kako pise u dopisima czss da im je mjesto u kuci gdje su rođeni…oni sanjaju dom,oni maštaju o toplom kakau dok umotani u dekice gledaju svoj omiljeni crtic…..Nema ih tko poljubiti da prođe sva ova bol od udaraca institucija koje su ih trebale zastititi.Državo unistila si snove i djetinjstvo dvojice nevinih dječaka,neka ti je na vjecnu sramotu.Pala sam i moja koljena krvare,moji dlanovi su izderani,moje suze su presusile,al ne Državo ja necu danas sutra biti samo jedan od tisucu slucajeva u crnoj fascikli na dnu ladice.Ja odbijam biti žrtva,ja sam borac,ja cu biti glas svih onih zena koje se boje.Državo,ja imam jedan san,dom,ljubav,djeca…biti majka,i životom cu se boriti da ga ostvarim.”

Mama Danijela nam je dala dopustenje da ovu priču mozemo objaviti na blogu Mamino zlato! Zato čitajte, djelite, šaljite da što više ljudi čuje za ovu priču, podignimo sve na noge! DRŽAVO UNIŠTILA SI NEČIJE SNOVE; SRAMI SEEEEE!!!!!!